P O L I T I Č K I       P R O G L A S

/tek u nacrtu jer nisam najpametniji/

Dubrovnik, ono što je od njega novim političkim teritorijalnim ustrojem ostalo, 
mora krenuti svojim putem oslanjajući se na tradiciju i slavnu prošlost a u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Svoj put, dubrovački put, mora tražiti u odmaku od poludjelog jugoslavenstva, kulturnih napada i prisvajanja. Moramo naći put u odmaku od bizantske i komunističke pokvarenosti i lupeštine koja je kapilarno ušla u hrvatsko društvo.........​​

Projekt Probudi se Grade! uz neminovni osvrt na geopolitički položaj Dubrovnika i čitavog njegovog povijesnog kraja te opasnosti koje moramo biti svjesni,
bavi se isključivo dubrovačkim komunalnim , gospodarskim i socijalnim temama i problemima a IMA SAMO JEDAN POLITIČKI CILJ:

Na nacionalnom nivou djelovat će isključivo zahtjevom za promjenu preambule Ustava Republike Hrvatske koju Sabor RH treba donijeti i tako pokazati svijest o važnosti dubrovačke države za Republiku Hrvatsku ali i, danas od izuzetne važnosti, zaštite Dubrovnika i jedinstva cijelog teritorija bivše Republike od svakog oblika posezanja; teritorijalnog, kulturnog i povijesnog.

Tekst zahtjeva izmjene preambule Ustava RH Saboru RH glasi /nakon stavka,​
(...) − u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji
slijedeći stavak treba glasiti:

(...) - u stjecanju neovisnosti Dubrovačke republike potvrđenoj od hrvatsko-ugarskog kralja dana 27. svibnja 1358.
Uz ovo, u stavku u kojem se spominju kneževine treba se posebno istaknuti stoljetna državnost Dubrovnika i njegov jasan politički i kulturni otklon od istoka. Ondašnja dubrovačka neovisnost koja je danas predmet loših viceva danas je za Republiku Hrvatsku tek željan san.

Svakako, ja nisam ustavni stručnjak ali poruka je jednostavna:

Ustav RH mora spomenuti Dubrovačku republiku koja je očuvala ne samo jasnu pripadnost hrvatskoj naciji već i zapadnom kulturnom svijetu (9 st. de facto a 10 st. de jure) i u isto vrijeme kad i Hrvatsko kraljestvo, te je donijela danas Hrvatskoj njene najstarije državne granice.

Naime, Dubrovniku se uvijek (zadnjih 150 godina) spočitavalo hrvatstvo ili ga se prisvajalo iako je odavno poznato kako je Dubrovnik pod nevjerojatnim pritiscima, nebrojenim osvajačkim ratovima, mučen gladomorima i pljačkom, ostao hrvatskim. To ne bi bio preživio NITI JEDAN GRAD na čitavom nacionalnom hrvatskom prostoru pa ni Zagreb.
Ta se povijest uvijek prešućivala u korist južnoslavenskog "bratstva" odnosno južnoslavenskog projekta koji je prvi u hrvatskom nacionalnom prostoru doživio i izbjegao već krajem 16 st. a danas je poznat pod imenom Zapadni Balkan. (Propašću KundK i Hrvatska je upala u taj plan).
To je ta povezanost RH i Republike (u svemu) koju ne žele razumjeti ... ali hoće.

A onda smo, jer nismo glupi, shvatili smo (na žalost ne svi) da su ta optuživanja imala samo jednu svrhu; oslabiti nas da bi nas se moglo osvojiti; gospodarski i kulturno.
I često popljačkati.

Danas smo svjedoci da nam se čak i jezik oduzima guranjem nekog čudnog jezika mješavine ŠTAkavice i ikavice ..... i jezika stvorenog u Dalmaciji pod stoljetnom Mletačkom okupacijom od kojega se i Dubrovačka republika jasno odricala ne prihvaćajući ga.

To priznanje i čast u Ustavu RH nikad možda nećemo ostvariti jer se Dubrovnika bezrazložno boje što je već pomalo fobija. Još od carske Austrije pa KundK a onda danas u RH. Jedino ga se nisu bojali Srbi i komunisti, uvijek mu se ulizujući ali iz sasvim drugog razloga ....
kako bi ga odvojili, isporučili i prisvojili.

Ali barem možemo pritiskati i tako upozoravati kolika je važnost Dubrovnika u RH, zašto je to tako i zašto treba ustrajati na zahtjevu da se s našim Gradom i građanima treba odnositi s poštovanjem.

Svođenje Dubrovnika na "kasicu prasicu i kravicu muzaru", cijenu kapučina na Stradunu i na prebrojavanja kućnih apartmana, nije ono što nas može zadovoljiti.
Dubrovnik je zaslužio, može više i to mu pravo pripada!