Što svaki Dubrovčanin MORA znati o tkz. ukinuću Republike 31. siječnja 1808 i važnosti proslave Sv Vlaha?

Pišem, prilično emotivno (i brzo) povodom 1052 proslave S Vlaha koji sigurno nije izabran za zaštitnika zato što ga je sanjao neki pop već radi dubrovačke mudrosti i opredjeljenosti zapadnom kulturnom svijetu već u 9 st. kad su se počeli odmicati od Sv Srđa i Baka tipičnih svetaca pripadnika istočno europske civilizacije. Naime Sv Vlaho je bio biskup Svete Apostolske Armenske crkve a ne nikakvog Bizanta (ni dan danas ni Ruska kao najveća, ni mnoge druge istočne crkve, srpsku da i ne spominjem) nisu Apostolske crkve jer ih nisu osnovali Isusovi učenici te bi u legalnosto svog postojanja morale pripadati nekoj od apsotolskih.

Venecijanska republika je izabrala zapadnu stranu tek u 14 st (400 godina nakon Dubrovnika) kad se odrekla "istočnjaka" Sv Teodora i prihvatila apostola Sv Marka.

Sv Vlaho kao i njegova proslava, VAZDA je bilo u prvom redu sječanje na slavnu dubrovačku DRŽAVNOST (za razliku od cijele Hrvatske koja se nikad nije poistovjetila s posvečenošću Sv Josipu kao zaštitniku njene državnosti pa je stolječima i nije imala) koju se danas (a to traje od austrijske okupacije) pokušava svesti bilo na folklorni događaj ili na puku crkvenu svečanost i grličanje pjevača "preko reda", u kojoj je oduzeto svako pravo na građanstvo i njegovu demokratski izabranu vlast koja doduše i na žalost nema blage veze o značaju tog događaja. Svake godine je Festa Sv Vlaha (kojega se može nazvati "Apostolom" dubrovačke države sve više sirova crkvena svečanost s primjesama regionalng proštenja ili pohoda u kojem sudjeluje sve manje Dubrovčana ukjoj se čak slavna dubrovačka sela gube u gužvi.

Naime, balkanski dernek, siđ ili sajam se prije ograničavao na 50 banaka na zelenoj i pujiškoj placi i Lazaretima (kasnije i Gospinom polju). Sad je prerušen ušao i u samu procesiju u ojoj ne postoji NIŠTA od slavne državnosti.

Smješno je da upravo oni koji su stolječima rovarili i pripremali nestanak slavne Republike iz bezobzirne osvete za propast njihove Urote, već 200 godina vode glavnu riječ na proslavi Sv Vlaha, prisvajajući sve, onda državne a danas gradske ingerencije. Ili slikovito, od zauzimanja rektorove (kneževske) stolice do preuzimanja stotinu godina starog prava imenovanja festanjula. Da o drugim stvarima ne govorim sad. Njih nije sram jednoga fratra predikatura Cvjetića (Ili ti ga Floria) iz Podstrane i njegovih sramotnih riječi izgovorenih s pulpita u crkvi Sv Vlaha u suton Republike čiji duh zlobe onih koji su mu pisali govor još uvijek smrdi crkvom Sv Vlaha.

Dakle, Festa Sv Vlaha je sječanje i proslava slavne Dubrovačke republike i njezinog preslavnog Grada. Kad to nestane nestat će i Feste Sv Vlaha i slavit će se Sv Blaž. A moramo znati da Sv VLAHA jedino mi Dubrovčani zovemo pravim imenom.

Zastava Dubrovačke republike za razliku od one bijele, pomorske zastave.

Obrambena sposobnost Republike prije 1806. /Sjetite se 1991/

Dubrovnik je raspolagao (po zadnjoj inventuri) sa 171 topničkim oruđem, 160 barabanata (profesionalne vojske) i oko 1500 domobrana.

Francuska vojska je brojila 1500 vojnika koja se u strahu od brojnosti neprijatelja sakrila u sami Grad.

Ruske snage su brojile 2300 Rusa uz 18 ratnih brodova s kojih su posuđivale topove napadačima kojih je bilo oko 5000 Cnogoraca, Bokelja, Hercegovaca iz zaleđa uz ponešto Konavljana koji su se pridružili pljački.

Da je, kojim slučajem, francuska vojska mogla iza Grada (s Pila na Ploče) proći prema Boki kako bi spriječila njeno zauzimanje od Rusa i provuči svoje topove s posadom od 10-20 ljudi i 4-6 konja, tko zna kakva bi povijest bila. Ali isto tako, da je bilo prohodnosti tog pravca tko zna kakve bi rizike Dubrovnik trpio.

Ratna šteta, poginuli te zločini počinjeni napadom na Republiku 1806.

Nakon proboja na Brgatu 17. lipnja, vec 20 lipnja počelo je granatiranje Grada sa Srđa koje je trajalo sve do 6. srpnja dakle punih 16 dana. Svoje junačine je promatrao i sam Petar I Petrović Njegoš kako granate padaju na Grad a "junačine" mu sse junače u pljačkanju i paljevini kuća okolo Grada.

Dubrovčani su samo iz topa Belle femme s Minčete (teškog oko 7 tona) s 3 pogotka uništili 2 topa i 30 napadača na Srđu.

Kad su se Crnogorci i Rusi spustili na Pile Francuzi su napravili proboj iz Grada ali bez uspjeha. Pilari su se branili 2 dana a onda su napadači poharali i ono preostalih kuća.

Dubrovačka republika je od izravnih borbi i zločina pretpjela gubitak od oko 500 ljudi (od ukupno 31.000 stanovnika) a od toga je u samome Gradu poginulo oko 100 ljudi.

Na području Republike popljačkano je i spaljeno 650 kuća i palača. Rusi su pljačkali bogate kuće i palače a Crnogrci što je ostalo.
Na Pločama 9 kuća
U Gružu 44 što je otprilike značilo sve kuće i ljetnikovce
Na Lapadu 7
U Župi 188
U Konavlima 235
U Slanome 30
U Stonu 3

Otvarali su i pljačkali grobove. Iz Raspela su vadili čavle kojim je Isus pribjen. Namještaj se izbacivao iz kuća, rabijao te se iz njega valo sve što je bilo od metala. Skupocjeni namještaj su Rusi kralii i odnosili na brodove usidrene u gruškoj luci..... Ovo je samo mali dio zvjerstava koje su počinili i nisu tema ovog teksta. Francuzi do tada nisu imali iskustava s takvim odvratnim zvjerstvima a osjetili su ih prvi put i na sebi samim u borbama na Brgatu.

Je li Republika "ukinuta" 31.siječnja.1808 ? Nije!

Nakon skoro 2 godine okupacije Francuzi su dekretom (koji nije napisao Napoleon) jednostrano ukinuli Dubrovačku republiku.

No, po međunarodnom pravu to nije bilo moguće. Naime, radilo se o vojnoj okupaciji koja je mogla trajati do momenta kad izgube rat sa saveznicima a što se i dogodilo ubrzo.

Danas, takvu okupaciju možemo usporediti s Vukovarom 1991. koji je bio okupiran više od 4 godine i pripajan. Ali to nikad nije značilo da je izgubio državu Hrvatsku i dobio drugu.

Dubrovačka republika čak nije mogla izgubiti državnost u slučaju da je izgubila rat pa samim tim i suverenitet. Naime, bila je neutralna u tim sukobima.

Zaključak je kako Dubrovačka republika nije prestala postojati 31.1.1808 što je de jure točno.

Austrijska okupacija Republike

Austrijska vojska je ubrzo, radi francuskih poraza na drugi frontovima preuzela od Francuza okupaciju Dubrovnika.

U borbi protiv Francuskiih okupatora istaknuli su se mnogi Dubrovčani od vastele , građana i seljaka te ispisali hrabru dubrovačku povijest o kojoj se šuti i ne uči.

Naivno su se nadali ako protjeraju Francuze iz Grada (što su i napravili) da im Austrijska vojska nece naštetiti. Ali, prevarili su se.

Tumačiti austrijsku okupaciju kao legalni prestanak postojaanja Dubrovačke republike bilo bi isto kao kad bi nakon srpske okupacije Vukovara 1991 do 1995 u Vukovar uletili Mađari pa ga proglasili Mađarskim.

Dubrovački ustanici i heroji u borbi protiva okupatora

O ovome bi trebali učiti i čitati jer o tome ne želim širiti temu u ovo tekstu. Možda budem naveo jednom sve te herojske i domoljubne trenutke između 1806 i 1815 godine.

Je li Republika ukinuta 1815 ? Nije!

Nakon skoro 7 godina austrijske okupacije Dubrovačke republike i francuskog ratnog poraza na svi frontovima, došlo je vrijeme bečkog kongresa na kojem se trebalo potpisati priirje s poraženom Francuskom.

Dubrovnik de jure nije imao nikakve poveznice s bilo kakvim primirjima osi što je mogao tražiti ratnu odštetu pričinjenu u ratnim osvajanjim kojih nije bio dio jer je bio neutralna država.

No, Austrija (vjerujem ne samo ona) nije željela uopće dati važnost činjenici da se radi o stoljetnoj dubrovačkoj državnosti i neutralnosti te je postojanje Dubrovačke republike jednostavno prešutjela i ignorirala a usput se osiguravši na razne podmukle načine da se niti jedan dubrovački predstavnik i diplomat ne pojavi u Beču.

Bečki kongres je trajao mjesecima uz bankete, slavlja i razuzdanosti (i pobjednika i poraženih) skladale su se posebne skladbe, podizale velebne palače i gradili veliki parkovi te je bio svjetski događaj tisućljećja. jače nego danas olimijske igre, No, kad su se Dubrovčani i pojavili vrata su im bila zatvorena.

Zaključak je kako Dubrovačka republika nije prestala postojati na Bečkom kongresu 1815 godine što je de jure točno jer se učesnici Kongresa nisu čak potrudili sastaviti službeni dokument u kojem bi se npr. navelo kako se odlukom Kongresa ukida Dubrovačka republika.

Kad je onda ukinuta Republika ? I je li?

Poznavajući međunarodno pravo te poznavajući kako funkcioniraju države kad se radi o formalnim dokumentima proizašlim iz tog prava mogu zaključiti (da sad ne elaboriram dosadne činjenice):

Dubrovačka republika je imala međunarodno priznati neutralni status.
Dubrovačka republika nije mogla "nestati" 1808 jednostranim francuskim okupatorskim proglasom jednog generala ili maršala.
Dubrovačka republika nije mogla biti ukinuta austrijskom re-okupacijom
Dubrovačka republika, niti je spomenuta na post ratnom Bečkom mirovnom kongresu niti je o njoj i njezinom ukinuću od strane svjetskih sila pobjednica sastavljen neki dokument.
Dakle, u skladu s međunarodnim pravom, Dubrovačka republika je nastavila postojati de jure ali ne i de facto i to silom jačeg.
Vjerujem da se do nastanka suvremene i samostalne hrvatske države više puta otvaralo to pitanje jer u međunarodnom pravu je forma SVE ali to nije napravila ni kraljevina Jugoslavija ni NDH ni SFRJ. Po nekim informacijama to se napravilo tihom diplomacijom u novoj Hrvatskoj i to po nekim informacijama nakon Tuđmana.
Dubrovačka republika je bila potpisnik mnogih međunarodnih ugovora koji se NIKAD sami od sebe ne brišu več ih preuzimaju države slijednice. U ovomsučaju na to je pristala država sljednica Republika Hrvatska.

Oni, koji sanjaju nostalgično i naivno (a neki i kao žbiri veliko srpskog "liebensraum") o nekakvoj Dubrovačkoj republici, moraju biti svijesni da ista može ponovo postati i postojati jedino ako bude imala zastavu kao ona iz Cavtata 1991. Dakle, neka ne budu budale. Jer se vazda radi o Orjunašima i Srbima. Ali današnja hrvatska država mora biti svjesna što joj je Dubrovačka republika sve "donjela u dotu" i to treba cjeniti i poštovati. I ne samo to! Treba učiti iz dubrovačke povijesti kako joj se ne bi događale potpuno iste stvari stolječima u kojia je tražila svoju vlastitu državnost i neovisnost. Ukoliko to R. Hrvatska ne bude imala na umu, ukoliko joj razni "fratri Cvijetići iz Podstane s kraja 17 st." budu držali govore i vodili politiku, međunarodno priznanje iz siječnja 1992 godine bit će samo prolazno rješenje nekog "Kongresa" za koji mnogi još ne znaju a kako vidimo svaki dan, mnogi mu i služe.